Bosna i Hercegovina

Bosanska Dubica je općina i grad, smještena u sjeverozapadnom dijelu BiH na granici sa Republikom Hrvatskom, 26 km udaljena od auto-puta Zagreb-Beograd, glavnog putnog pravca koji spaja zapadnu sa istočnom i jugoistočnom Evropom. Općina Bosanska Dubica na sjeveru graniči sa Republikom Hrvatskom, na istoku sa općinom Bosanska Gradiška, na zapadu sa općinom Bosanska Kostajnica, a na jugu sa općinom Prijedor. Grad Bosanska Dubica je administrativno, političko i kulturno sjedište dubičke regije, površine 499 km² i populacijom od 31.000 stanovnika, posljednjih godina progresivno se širi na istok i jugoistok stvaranjem područja za industrijsku zonu i nova gradska naselja, Petra Pecije, Morave i Đolovi. Važnu komponentu geografskog položaja čini dobra saobraćajna povezanost sa ostalim centrima Banjalučke regije, kojoj pripada i ova opština. U cijelini gledano geografski položaj opštinskog područja je veoma povoljan i određen dobrom saobraćajnom povezanosti te značajnom ulogom granične opštine u sastavu Bosne i Hercegovine. Sve ovo predstavlja dobru osnovu za urbani razvoj područja Bosanske Dubice. Najplodniji dijelovi općine su: Dubička ravan, Knežpolje i proširenja riječnih dolina. Za dubičku općinu karakteristično je i bogatstvo kako bjelogoričnom tako i crnogoričnom šumom. Pod šumom se nalazi 33,3% ukupne površine. Uglavnom su to šume hrasta i bukve. Najviši vrh općine, kosa Veliko Raskršće, nalazi se na planini Kozara na nadmorskoj visini od 672 m. Klima je umjerena kontinentalna.

Pretpostavlja se da se na području Bosanskog Grahova živjelo još u predhistoriji. Najvjerojatnije iz vremena oko 4 300 g.p.n.e., u toku srednjeg neolita, datiraju ostaci jednog ili više naselja sojeničarskog tipa nađeni na lokalitetu "Soline kuće". Iz vremena oko 2 300 g.p.n.e., koje pripada ranom bronzanom dobu nađeni su kulturni slojevi na Gradini i Gradinici, kao i grobovi u blizini sela Luke. Bosansko Grahovo se u Rimsko doba kao naseljeno mjesto spominje pod imenom Salvia, a nalazilo se na rimskom putu, koji je vodio iz pravca Salone prema sjeveru, pravcem na kojem su osim Salvije ležali i Resanovci, Donji Unac, Petrovac, Hum Kokoruš (Sarnade), a odatle dalje lijevom obalom Sane na Prijedor i Boćim kod Dubice za Sisak. Kraj Rimskog carstva početak je i velike seobe naroda. Doseljavanje Slavena na prostore Grahova teče kao i u ostalim krajevima ovog dijela Bosne. O tome svjedoči novčić pronađen u jednom grobu u okolici grada. U vremenu koje je uslijedilo na području Bosanskog Grahova historičari bilježe prvu pojavu bosanskih bogumila. Iz vremena 12. stoljeća datiraju stećci starih, dobrih Bošnjana, koji se i danas mogu pronaći u selu Pržina i njegovoj okolici. Iz perioda Bosanskog kraljevstva datiraju i tragovi starog rudnika boksita u Bastasima, koji je vjerojatno otvoren za vremena kralja Tvrtka Kotromanića. Prema narodnim predanjima tu su radili saksonski rudari, porijeklom iz današnje Njemačke. Bosansko Grahovo kao mjesto u Bosni potpada 1463. pod osmansku vlast. Četiri stoljeća osmanske vladavine učinili su da naselje dobije orijentalni pečat u svom tkivu, što je karakteristika najvećeg dijela sličnih mjesta u Bosni i Hercegovina. Dolaskom Osmanlija naselje i dalje ostaje beznačajna tačka na rubu Osmanskog carstva, u kojem uglavnom živi pravoslavno i muslimansko stanovništvo. Ni u narednom periodu Bosansko Grahovo nije doživjelo procvat, kakav su možda očekivali njegovi stanovnici. Umjesto toga mjesto ostaje uspavana kasaba na rubu Bosne, koju zaobilaze brojne promjene u društvu, koje su prošle područjem Jugoistočne Europe. 1878. Bosanko Grahovo je ušlo kao malo naseljeno mjesto sa tipičnim bosankim planinskim karakterom u sastav moćne Austro-Ugarske, gdje ostaje do kraja Prvog svjetskog rata 1918. U selu Obljaj smještenom istočno od Bosanskog Grahova rođen je u to vrijeme i Gavrilo Princip, velikosrpski nacionalist i pripadnik revolucionarnog omladinskog pokreta "Mlada Bosna", koji je u Sarajevu ljeta 1914. godine pucao na austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegovu noseću suprugu, koji su tom prilikom i ubijeni, što je bio izgovor za početak Prvog svjetskog rata.

Na samoj tromedji Bosne, Dalmacije i Like (u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine) omeđeno planinskim masivima Dinare i Šatora, svega 50-ak kilometara udaljeno od mora, nalazi se Bosansko Grahovo. Po povrsini, ovo je jedna od najvecih opstina u Bosni i Hercegovini, ali po naseljenosti zauzima poslednje mjesto. Na ogromnim prostranstvima, na kojima se smjenjuju bogate sume i plodna polja, prije rata je zivjelo oko 9.000 stanovnika /svega 11 stanovnika na 1 km2/. U istorijskim izvorima Bosansko Grahovo se pominje jos u vrijeme rimskog carstva, kao Salvia, mjesto na putu. Najveci broj radnika bio je zaposlen u drvno – prerađivackom kombinatu i preduzecu za uzgoj i eksploataciju drveta. Cijelo mjesto je okruzeno velikim sumskim bogatstvom, pa su Grahovljaci, vise nego iko drugi, sa zadovoljstvom izgovarali slogan - Gdje god nadjes mjesto, tu drvo posadi ... U plodnom livanjskom polju, na prostoru koji pripada Bosanskom Grahovu, nalaze se ogromna lezista treseta najboljeg kvaliteta. Iako posjeduje izvanredan turisticki potencijal, ova opstina nikada nije zauzimala neku znacajniju poziciju na turistickoj karti nekadasnje Bosne i Hercegovine. Ogromna prirodna bogatstva, preljepi krajolici i rjetki biseri prirode i danas ovu opstinu cine nesvakidasnjom. Divlja priroda, pomjesana sa pitomom ljepotom krajolika, krasi izletista Borovacu, Satorsko jezero, proplanke Risovca i Uilice, zaravni Velikog i Malog Ticeva.

Današnji grad Odžak se pominje u historijskim zapisima od 1593. godine kao manje naselje i utvrda. Te godine je u Bosni sultanovim fermanom uveden odžakluk sa pravom nasljeđivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljen kao odžak (posjed) i on je izgradio malu utvrdu koristeći ostatke ruševina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti taj posjed je naslijedio njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odžak predstavlja veće naselje i graničnu utvrdu sa manjim brojem graničara. Austrijska vojska je u nekoliko navrata prelazila rijeku Savu i osvajala Odžak sve do potpisivanja Beogradskog mira 1739. godine, kada je uspostavljena nova granica Bosne duž rijeke Save. Sljedećih 100 godina Odžak je proveo u miru i kulturnom i ekonomskom napretku. Urbana struktura grada zasnivala se na principu organizacije stambenih grupacija-mahala, povezanih sa poslovnim zonama. Uspostavljanjem austro-ugarske vlasti 1878. godine u Bosni i Hercegovini nastaje i novi period za Odžak. Uvodi se novi kapitalistički način privređivanja i novi način građenja koji podrazumijeva izgradnju visokih zgrada u kojima je objedinjen poslovni prostor u prizemlju i stanovanje na katu. Gradi se čvrstim materijalom (ciglom) po novim propisima, koji uvode regulaciju ulica i građevinsku liniju...

Odzak se nalazi na sjeveru Bosne i Hercegovine, 10 km juzno od granice sa Hrvatskom. Prije rata je na opcini zivjela 30 651 osoba u 16 mjesnih zajednica (naselja). Preko 5 000 stanovnika je bilo zaposleno prvenstveno u industriji, poljoprivredi i stocarstvu. Općina Odžak nalazi se u trokutu koji s istoka zatvara najniži dio rijeke Bosne, sa sjevera rijeke Save, a s jugozapada i zapada nalazi se planina Vučijak. Sjeverne granice općine oklapaju se s državnom granicom Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, istočno od Odžaka je općina Bos. Šamac, južno općina Modriča a sa zapada je područje novoformirane općine Vukosavlje. Područje općine Odžak je pretežito ravničarsko, samo djelomično, u svom zapadnom dijelu, blago je nabrano obroncima Vučijaka. Najuzvišenija točka općine je Kadar, 204 m nad morem. S Kadra se za vedrih dana vidi cijela Posavina i veći dio Slavonije. Za grad Odžak, čak i daleka povijest kaže da je «grad na kraju Bosne». Vjerojatno su tadašnji putopisci i historicari ukazivali na činjenicu da se upravo u blizini Odžaka, rijeka Bosna, sinonim zemlje Bosne, ulijeva u rijeku Savu, koja čini prirodnu i državnu granicu ove općine sa Republikom Hrvatskom. Na padinama Kadra je još u neolitu svoje stanište izgradio pračovjek, identičan onome krapinskom. Na lokalitetu Jošik, lokalitet sadašnjeg grada Odžaka, pronađeni su ostaci rimskog grada i pretpostavlja se da se radi o ostacima grada Ad Bosante (Na kraju Bosne ili pored Bosne…)

Orašje je grad i središte istoimene općine na krajnjem sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, na rijeci Savi. Grad je 1991. brojao oko 3.400 stanovnika, dok je opcina imala 28.367. Grad je naslonjen na desnu obalu rijeke Save i uglavnom je ravnog terena. Umjetni nasipi (koji se nastavljaju iz pravca Bosanskog Šamca) štite grad od poplava u proljeće kada Sava nabuja. Hladne zime s puno snijega i topla ljeta karakterišu područje grada i cijele općine. Grad se neslužbeno dijeli na 5 "mahala": Čaršija, Plac, Lamele, Vrtovi i Novo naselje. Granični prijelaz prema Hrvatskoj je jedan od tri suvremeno građena nova prijelaza u Bosni i Hercegovini. Most Županja-Orašje preko Save spaja BiH sa Hrvatskom. Gradnja mosta je završena 1998. godine. Prijašnji most na identičnoj lokaciji je bio srušen 1991. godine. Azizija je naziv za džamiju u središtu grada. Poznata je po tome što se jedna od rijetkih džamija koja sadrži bocu sa dlakom poslanika Muhammeda a.s. Jednom godišnje, nakon klanjanja posebnog namaza tijekom Ramazana, boca se vadi i odmotavaju se mnogobrojne maramice koje ju čuvaju i štite da bi se istom dotaklo čelo i brada prisutnih džematlija, koji stvore krug oko nje. Dani općine Orašje se održavaju krajem oktobra svake godine, kada se u gradu i okolnim mjestima realizira bogat program koji uključuje izložbe, predstave, nogometne turnire, folklor i mnoge druge aktivnosti. U Orašju se održava godišnja motorijada "Internacionalni susreti motorista." Kao što ime govori, motorijada je skup motorista sa područja Posavine ali i drugih dijelova BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Slovenije itd.

Po nekim pronađenim ostacima i dokumentima sačuvanim u arheološkim muzejima i bivšem kostajničkom samostanu, poznato je da se u ovim predjelima odvijao živ trgovački saobraćaj još od doba Rimljana. Imena naselja iz toga doba zvanično nisu poznata, ali jedno je sigurno da je duž puteva tih naselja bilo dosta. U Bosanskoj Kostajnici su pronađeni tragovi rimskog vodovoda i nekih stambenih i drugih objekata. Na području grada i danas se nailazi na tragove troske i ugljena, što nesumnjivo dokazuje da su se u tim vremenima tu nalazili rudnici i topionica željeza. Ime Kostajnica se pominje prvi put 1258. godine, a nastalo je od riječi "kesten", jer je predio s obje strane rijeke Une bogat kestenom. Od tog vremena Bosanska Kostajnica mijenja mnoge gospodare. Grof Aplandi je prvi posjednik Kostajnice, s zatim grof Celjski. Poslje smrti Martina Frankopana, Bosanska Kostajnica je ustupljena krupskom vojvodi Ivanu Revenjudu. Osujećenim zavjerama ugarskih velikaša i biskupa, koji su htjeli da na ugarski prijesto dovedu poljskog princa Kazimira, kralj Matija je posebnom darovnicom darovao mnogo sela i gradove srpskom despotu Vuku, a među njima se spominje i Kostajnica. Poslije Vukove smrti Kostajnica je došla u posjed despota Đurđa Brankovića. Tako je Kostajnica za kratko vrijeme promjenila mnogo gospodara. Pobjedom Osmanlija kod Dubice 1513. godine, Kostajnica pada u posjed bana Petra Berislavića. Već u prvoj polovici 16. vijeka grad i utvrda su vlasništvo Zrinskih darovnicom kralja Ferdinada. Za vrijeme Zrinskih, tvrđava je bila posebno utvrđena i nadgrađena. Po tim gospodarima stara kostajnička tvrđava, koja je na desnoj obali Une, zove se Zrinjski grad. Bosanski beg Malkoč je 1556. godine opsjedao Kostajnicu, koju je osvojio zahvaljujući izdaji kapetana Lusthalera, pa je od tog vremena Kostajnica ostala pod upravom Bosanskog pašaluka. Požarevačkim mirom 1718. godine Austrija, kao mletačka saveznica u ratu sa Turcima, dobija Baniju i područja na desnoj obali Une, po dubini do planine Kozare. Godine 1739. mirom u Beogradu, vraćeni su svi krajevi Osmanlijskom carstvu, a rijeka Una je granica između Austrije i Turske. Kao sastavni dio kraljevine Ilirije, 1809. ovo područje dolazi pod vlast Napoleona i ostaje do 1814. godine. Za vrijeme francuske vladavine sagrađen je drveni most između dviju Kostajnica. Međutim poslije kratkotrajne francuske uprave Kostajnica ponovo pada pod vlast Bosanskog pašaluka 1814. godine. Za vrijeme Austrije Kostajnica je prvo bila kotar, a kasnije kotarska ispostava, bosansko-novskog kotara, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije sreska ispostava bosansko-novskog sreza. U Drugom svjetskom ratu stanovništvo ovog kraja masovno je učestvovalo u borbi protiv fašizma. Legendarna Baljska četa je bila sastavljena od boraca, uglavnom regrutovanih s područja Bosanske Kostajnice. U borbi protiv fašizma ovo područje je dalo preko 1000 boraca od čega je 460 poginulo, ne dočekavši kraj rata. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovine, srpske vlasti u Bosanskoj Kostajnici sprovode etničko čišćenje nesrpskog stanovništva. Ruše se vjerski objekti nesrba, a općina Bosanska Kostajnca mijenja ime u Kostajnica, po uzoru na druge općine pod srpskom kontrolom koje su nosile u svome nazivu pridjev "bosanski". U skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH U 44/01 od 22.09.2004. godine, dok se ne otklone utvrđene nesaglasnosti, a u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj U 44/01 od 27.02. 2004 godine, naziv Kostajnica je proglašen neustavnim i privremeno se vraća stari naziv Bosanska Kostajnica.

Bosanska Kostajnica smještena je na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, na desnoj obali rijeke Une, na oko 40 kilometara od njenog ušća u rijeku Savu. Sjevernu i sjeverozapadnu granicu opštine čini rijeka Una, koja je ujedno državna granica prema Republici Hrvatskoj, južnu granicu čini opština Bosanski Novi, dok istočnu granicu čini opština Bosanska Dubica. Sa svojih jedanaest seoskih naselja i gradom, opština Bosanska Kostajnica po funkcionalnoj regionalizaciji pripada prijedorskoj regiji. Međutim kao korespodentno naselje i uticaj Kostajnice u Hrvatskoj, Bos. Kostajnica je prije rata u jačoj mjeri gravitirala sisačkoj regiji. Ta gravitacija se ogledala preko privredne aktivnosti, obrazovanja, kulture, zdravstva itd. Grad Bosanska Kostajnica leži najvećim dijelom na aluvijalnoj ravni rijeke Une (do 110 metara nadmorske visine) i na nižim unskim riječnim terasama (110-120 m.n.v.). Seoska naselja opštine su južnije od grada i na nešto većim nadmorskim visinama do 400 m. Rijeke, rječice i potoci ovog područja pripadaju unskom riječnom slivu. Una je u ovome području sve plića uslijed taloženja krečnjaka koji stvara sedru. To se naročito vidi kod samog mjesta Bosanska Kostajnica. Ovim dijelom Une do Dobrljina nekad su saobraćale depeglije, dok danas na nekim dijelovima ove rijeke teško prolaze i manji čamci. Osim Une najpoznatija je rijeka Strigova koja nastaje u selu Strigovi od riječice Kriva Rijeka. To je brdska riječica koja u gornjem i srednjem toku ima mjestimične kaskade. U donjem toku ima virove duboke i po nekoliko metara. Ulijeva se u rijeku Unu kod Briševaca.

U blizoj okolici Travnika pronadjeni su ostaci raznih kultura koje su se u odredjenim istorijskim periodima smjenjivale na ovom prostoru. Prvi tragovi zivota poticu iz mladjeg kamenog doba, neolita. Nadjeni su u lokalitetima Nebo i Mujevine u dolini Bile i Crkvine u dolini Lasve, a pripadaju trecem i drugom mileniju prije nase ere. Rimljani ove krajeve zauzimaju pocetkom nase ere i u njima ostaju sve do propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine. U to vrijeme je okolica Travnika bila relativno gusto naseljena. U gornjoj dolini Lasve, na podrucju danasnjeg Turbeta pronadjeni su ostaci rimskih grobnica, vojne utvrde, temelji naselja, ranohriscanske bazilike, novac, keramika i dr. Na mnogim mjestima su nadjeni ostaci zeljezne troske koji ukazuju na eksploataciju zeljezne rude u ovim krajevima. Rimski robovi su ispirali zlato iz rijeke Lasve i njenih pritoka, o cemu svjedoce mnogobrojne gomile pijeska uz obale rijeke. Period od VII do X stoljeca na podrucju cijele Bosne istorijski je nerasvijetljen i slabo je poznato kakva su se zbivanja ovdje odvijala. Teritorijalno upravne jedinice srednjovjekovne Bosne bile su zupe, od kojih je jedna obuhvatala porijecje rijeke Lasve. Zupa Lasva se prvi put pominje 1244. godine u Povelji ugarskog kralja Bele IV. U sklopu ove zupe je bio i kraj oko danasnjeg Travnika. Iz prve polovine XV vijeka datira travnicki Stari Grad (Kastel). Smjesten je na prirodnom uzvisenju, koje je sa tri strane okruzen vodenim tokovima sto mu otezava pristup. Vec 1463. godine u jednom trogirskom izvjestaju se kaze da su Turci pored nekih drugih bosanskih gradova zauzeli i Travnik. Ujedno je to i prvo pominjanje imena ovog grada u njegovoj istoriji. toku XVI i XVII stoljeca ispod trvdjave se formira manje naselje, kasaba, sa glavnim trgom Bas-carsijom, na mjestu danasnje dzamije Sulejmanije. Bas-carsija se pominje vec 1590. godine u vezi sa gradnjom kamenog mosta preko rijeke Lasve. Krajem XVII stoljeca Travnik postaje upravni centar bosanskog pasaluka. Nakon ratnog pohoda austrijskog princa Eugena Savojskog na Bosnu i velikog pozara kojeg je u Sarajevu izazvao, bosanski vezir Defterdar Halil-pasa Coso prenosi vezirsku stolicu iz Sarajeva u Travnik. Od 1699. godine, uz dva manja prekida, Travnik ce biti sjediste bosanskih namjesnika. Za to vrijeme grad se ekonomski i teritorijalno razvija i postaje vazan zanatski i trgovacki centar. U prvoj polovini XVIII stoljeca na periferiji grada, na lijevoj obali Lasve,izgradjena je vezirska rezidencija, zgrada Konaka, gdje je u toku 150 godina stolovalo 77 bosanskih vezira, od kojih je nekolicina vise puta postavljana na tu funkciju, tako da je bilo ukupno 90 promjena na vezirskoj stolici. Sedam vezira je umrlo u Travniku. Pocetkom XIX stoljeca Travnik postaje i diplomatsko sjediste. Najprije Francuska, 1906. godine, a godinu dana poslije nje Austrija, otvaraju svoje konzulate u Travniku. Po dogovoru velikih sila, na Berlinskom kongresu 1878. godine Austrougarska monarhija je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, a 1908. godine sluzbeno je proglasila i njenu aneksiju. Uspostavljanjem nove vlasti u zemlji, prilike ce se u Travniku naglo izmjeniti. Grad se polako pocinje ukljucivati u industrijsku epohu, a u znacajne momente za razvoj grada spada prolazak zeljeznicke pruge, koja ovu regiju povezuje sa ostalim dijelovima monarhije. Promjene koje ce se odraziti u svim sferama zivota, posebno u skolstvu, zdravstvu, urbanizmu, ostace vidljive i do danas. U ovom periodu Travnik se postepeno ukljucuje u tokove novije evropske i svjetske storije....

Općina Neum sa svojim zaleđem u istraženosti svoje prošlosti dijeli identičnu sudbinu s cijelom istočnom Hercegovinom koja je, s izuzetkom nekoliko istraživanih lokaliteta u okolici Stoca i Bileće, arheološki ostala skoro neistražena. Iako do sada na području općine Neum nisu pronađeni ostaci staništa prethistorijskog čovjeka, razlog za to ne treba tražiti u povoljnim ili nepovoljnim ekološkim ili geografskim uvjetima, nego prije svega u nepotpunoj i i površnoj istraženosti cijele obale i njezinog neposrednog zaleđa. Padom hrvatske države početkom 12. stoljeća Humska Zemlja se nalazi na trusnome području prelamanja političkih interesa hrvatsko-ugarske krune i bizantskih vlasti koje se u svome političkom i vojnom nadmetanju smjenjuju u vladavini na njezinome teritoriju. 1326. godine Dubrovačka je Republika zauzela poluotok Pelješac i sedam godina nakon toga dobiva od strane i srpskog kralja i bosanskog bana formalno pravo na ovaj poluotok. Temeljem sporazuma sa bosanskim vladarima Stjepanom Ostojom iz 1399. godine i Tvrtkom II. iz 1405. godine, područje ingerencije Dubrovačke republike se širi na zapad do rijeke Neretve, čime cjelokupan neumski kraj ulazi u sastav Republike. Preko Neuma i Slivna vodio je trgovački put od Stona do Narone koji je kao takav bio od interesa za Dubrovačku republiku, zbog čega je njezina diplomacija ulagala osobite napore u cilju zadržavanja kontrole nad ovim područjem. Učvršćenjem osmanske vlasti koncem 15. stoljeća na tlu Hercegovine Dubrovčani se povlače sa šireg područja Zažablja i delte rijeke Neretve. U 16. i 17. stoljeću širi primorski pojas oko Kleka poprište je mletačko-turskih ratnih sukoba. Mirovnim ugovorom sklopljenim u Srijemskim Karlovcima utvrđeno je da granična veza između Osmanskog Carstva i Dubrovačke republike ne smije biti prekinuta što je podrazumijevalo povlačenje Mlečana iz neumskog područja i njegovo prepuštanje Osmanlijama 1701. godine. Nakon Bečkoga kongresa 1815. godine Austrougarska Monarhija ponovno preuzima vlast na cijelome potezu Jadranske obale do Boke Kotorske, isključujući ranije definirane tampon zone u Neumu i u Sutorini u bokokotorskom zaljevu. Na koncu, nakon Berlinskoga kongresa i preuzimanja kontrole nad teritorijem Bosne i Hercegovine, 1879. godine Dvojna Monarhija carskim dekretom priključuje neumski kao i sutorinski koridor Kraljevini Dalmaciji i područje Kleka biva uključeno u administrativni sklop Makarskog kotara. U pravnome smislu ta odluka nije postala pravovaljana iz razloga što je Bosna i Hercegovina odlukama Berlinskog kongresa formalno ostala pod suverenitetom sultana Turskoga Carstva, iako je de facto Austrougarska Monarhija dobila mandat za upravljanje ovom tada praktički već bivšom otomanskom provincijom. Nakon raspada Monarhije, u novoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba, kasnije Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon Drugog svjetskog rata neumsko područje, u granicama utvrđenim na Berlinskom kongresu 1878. godine, ulazi u sastav Bosne i Hercegovine, jedne od federalnih republika SFRJ.